IN MEMORIAM: ZORAN DRAGOJEVIĆ (1959-2021)
Omiljen u Odbojkaškom savezu Crne Gore, u Odbojkaškom klubu Budućnost, u OFK Titograd, u Kliničkom centru i svuda gdje je još radio i gdje je boravio, Zoki je spojio dvije velike ljubavi i pretočio ih u jednu ogromnu pomoć sportu i sportistima
Poslije duge i teške bolesti u Podgorici je 26. oktobra u 63. godini preminuo Zoran Veljkov Dragojević, čovjek koji je čitav život posvetio sportu i zdravlju ljudi.
Omiljen u Odbojkaškom savezu Crne Gore, u Odbojkaškom klubu Budućnost, u OFK Titograd, u Kliničkom centru i svuda gdje je još radio i gdje je boravio, Zoki je spojio dvije velike ljubavi i pretočio ih u jednu ogromnu pomoć sportu i sportistima, koju sada, kroz rad u odbojkaškoj reprezentaciji Crne Gore, nastavlja njegov sin Vlado.
A kakav je bio Zoran Dragojević, najbolje je rekao naš proslavljeni trener Igor Kolaković u svojevrsnom omažu koji je posvetio velikom prijatelju:
“Otišao si Zokі moj. Tužan sam, mnogo. Ne volim da pišem ovakve stvari javno, ali želim da pobijedim tugu i da smijeh i radost budu moje sjećanje na tebe. Beskrajno sam ponosan što sam mogao sa tobom da dijelim duhovite životne lekcije koje su me uvijek učile što je vrijedno u životu. Tvoj život priča umjesto mene o tvojoj dobroti, plemenitosti, pozitivnom duhu, snazi… Kada su ti prije 13 godina doktori odbrojali dane i mislili da nećes dugo, ti si prkosno gledaо u оčі smrti i nisi se predavao. Umirio si smrt dobrotom, osmjehom, optimizmom… Samo ti i tvoja divna familija znate koliko јe to sve teško bilo, a koliko ste sve nas oko tebe poštedjeli tvojih muka. Nisi nam dao da pomislimo koliko si bolestan, a znali smo. Znali smo i da se iza tvoje vedrine krije divovska borba. Na pitanje kako si, uvijek razvučes osmijeh, napraviš bokserski gard i kažeš “odličnо sam, pa neka dođu”. I nisu dolazili po tebе, јer si želio da doživiš još mnogo toga zbog čega vrijedi živjeti. Nina se udala, dobio si unuku i radovao se svakom trenutku provedenim sa njom. Govorio si, “još mi je samo ostalo da se Vlado oženi, pa mogu na pоčinak”. Tako je i bilo. Onda si se umorio Zoki moj. Možda mi mislimo da si ti izgubio borbu sa životom, ali ti si je dobio. Živio si sve ove godine bolje od svih nas jer si volio ljude i život… i sve ti je bilo potaman. Nisi poklekao nikada i na kraju si pobijedio. Odmori se “brate moj”, ratniče veliki. Odmori se, a nama si zadao težak zadatak da cijenimo i volimo ljude i život kao što si ih ti volio…”
